Viktor Ivančić https://blog.dnevnik.hr/viktorija

Mutant u svatovima

Ratni zločinac se ženi. Mirko Norac, osuđen na dvanaest i sedam godina robije zbog višestru kih ubojstava civila u Gospiću i Medačkom džepu, pronašao je ljubav svog života i uskoro je kani odvesti pred oltar.

Tko god je imao u rukama odgovarajuće novine, mogao je saznati cijeli niz pikantnih i nevjerojatno zanimljivih detalja: da je prilikom vikend-izlaska iz glinskog zatvora došlo do prvog i fatalnog kontakta između "generala Norca" i "njegove buduće supruge", inače "doktorice stomatologije podrijetlom iz Otoka kod Sinja", da su se "susreli u oštrom zavoju nadomak Cetine", takoreći u okolnostima prometne nezgode, to jest da je "ljubav bljesnula" već prilikom "slučajnog susreta vozilima na cesti Sinj - Otok"... "U trenutku kada su gotovo zaustavili vozila, prije samog mimoilaženja, susreli su im se pogledi, razmijenjen je prvi međusobni osmijeh, a poslije je uslijedio osobni susret"... Pogledi su bili tako prodorni da je djevojka, razumije se, uskoro ostala gravidna te je, kako se doznaje iz pouzdanih izvora, dogovoreno grandiozno vjenčanje.

Tko god je imao pri ruci odgovarajuće novine, mogao je danima pratiti nastavke romantične sapunice, uz masno otisnute najave na naslovnoj stranici te slatku neizvjesnost koju donosi svaka nova epizoda. "Budući punac i punica generala Norca presretni izborom svoje kćerke." Hoće li se svadba, s obzirom na fazu mladenkine trudnoće, održati prije kraja godine ili tek u siječnju? Hoće li bračni zavjet biti izrečen pred oltarom Gospe Sinjske ili u župnoj crkvi sv. Luke u Otoku? Hoće li misni obred predvoditi fra Duško Norac Kljajo, "Mirkov veliki prijatelj", ili fra Luka Norac Kevo, "Mirkov bratić"? Hoće li vjenčani kum "generalu Norcu" biti Miro Laco ili Branko Samardžić, predsjednik Općine Otok? Hoće li se svadbena večera prirediti u sinjskom hotelu Alkar ili negdje u Dugopolju, gdje postoje sale i za više od 250 uzvanika?... Naslovne stranice odgovarajućih novina uskličnicima su pozivale na narodno veselje, dan za danom, nadnaslovi su se pjenušali od radosti: Otočki mladenci, Pripreme za vjenčanje stoljeća, Slavlje u Otoku...

Jedan moj kolega objavio je u Slobodnoj Dalmaciji sjajan komentar pod naslovom Krvava svadba, izrugujući medijsku glorifikaciju i romantiziranje osuđenog ratnog zločinca. Ne mogu odoljeti a da ne citiram početak toga teksta: "Pir, pir, nitko nije kriv! - dreče ovih dana novinske naslovnice obznanjujući gradu i svijetu da nam se ženi naš vitez, general i osloboditelj, alkarski vojvoda i ratni zločinac. Pardon, ovo o ratnom zločincu sam namjerno izmislio. Nigdje to nije pisalo..."

Kolega se potom sarkastično ostrvio na svekoliku naciju i njenu "jednodnevnu memoriju", povlačeći paralelu između općeg ushićenja nad likom i djelom generala Mirka Norca i općeg zgražanja nad generalom Vladimirom Zagorcem te ispravno zaključio da je ovaj potonji - kao "general lupež" - mnogo podesniji za trening kolektivnog sjećanja i senzibiliteta za pitanja pravde. "Bljesak otetoga blaga u zemlji Hrvata puno lakše raspiruje pučki gnjev od bjelasanja susjedovih kostiju u jami."

Jedan drugi kolega objavio je istoga dana također izvrstan komentar, također u Slobodnoj Dalmaciji, povodom zbornog odavanja počasti Fikretu Abdiću, osuđenom na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina na području nekadašnje "Autonomne pokrajine Zapadna Bosna". Kolega je bio potaknut dolaskom nekoliko tisuća žitelja bivše Abdićeve gubernije pred zidine pulskoga zatvora, gdje su obilježili 69. rođendan utamničenog vođe, ali je u tom kontekstu nedvosmisleno apostrofirao i medijsko slavljenje ljubavne veze i skorog uplovljavanja u bračne vode višestrukog ubojice Mirka Norca. "Idealiziranje zločinaca industrija je u stalnom porastu: dojučerašnji krvnici pretvaraju se u moralne vertikale, borce protiv politički montiranih procesa ili romantične zaljubljenike spremne za primanje sakramenata braka."

Ipak... Ono što ni jedan ni drugi kolega u svojim analizama aktualnih medijsko-nacionalnih ponašanja nisu spomenuli, zapravo je najvažniji podatak: dirljivu storiju o svadbenom finalu emotivne avanture Mirka Norca plasirala je, razvlačila u nastavcima i najavljivala na naslovnim stranicama upravo Slobodna Dalmacija, list u kojem kolege komentatori redovito pišu. Štoviše, romansu narodnog heroja proizašlu iz prometne zgode na cesti Sinj - Otok, a koja će izgleda završiti svečanim crkvenim pravorijekom, nisu u Hrvatskoj bilježile ni pratile nijedne druge novine. Tako zapravo ne postoje "novinske naslovnice" koje ovih dana "dreče", nego "dreče" naslovnice Slobodne Dalmacije, kao što se ni "idealiziranje zločinaca" - kada je o Norčevoj predbračnoj epopeji riječ - ne prakticira u nekom nedefiniranom domaćem prostoru.

Samo je, dakle, Slobodna Dalmacija s ushitom informirala javnost o pripremama za ubojičino vjenčanje, i - zanimljivo - samo je Slobodna Dalmacija objavila oštre i pametne komentare protiv takve prakse. Ovaj lijepi primjer medijske šizofrenije, ma koliko bio zaokružen i konkretan, ne bi bio vrijedan isticanja da tako precizno ne oslikava smjer generalnog preustroja hrvatske građanske štampe, njezinu "rekonstituciju" u izdašni rudnik cinizma.

Uopće ne sumnjam u dobre namjere spomenutih kolega, čak jasno slutim njihove motive: ojađeni i bijesni zbog postupaka njihova matičnog lista, učinili su sve što u danim okolnostima mogu, i nekom vrstom unutarnje redakcijske diverzije pokušali uspostaviti kakvu-takvu sadržajnu "ravnotežu". Da su u svojim tekstovima spomenuli Slobodnu Dalmaciju, oni sasvim sigurno ne bi bili objavljeni, a autori bi vjerojatno ugrozili i svoja radna mjesta.

Što, međutim, ako diverzija faktički ne postoji i ako je "ravnoteža", sa svojim perverznim posljedicama, sastavni dio onoga što se prijeteći naziva programskom orijentacijom? Imam nepogrešivi dojam da glavni urednik nije bio nimalo ojađen ili bijesan zbog komentara dvojice novinara, naprotiv, sline su mu curile nad tim kategoričnim osudama kolektivnog nemorala, pomoću kojih je zaturena njegova osobna odgovornost. To je, naposljetku, i pokazao: oba je teksta stavio na udarnu treću stranicu, gdje se obično iznose stavovi iza kojih stoji čitava redakcija.

U normalnim okolnostima cijelim bi postupkom bio ozbiljno narušen kredibilitet lista, ali okolnosti su abnormalne, dakako - kredibilnost više nije valuta u optjecaju, u ovdašnjoj novinskoj industriji s njom više ne računaju ni proizvođači ni potrošači. Šizofrenija je, tako, čisti koncepcijski izum. Ta slabo zamaskirana autoreferencijalnost, "medijski sadržaj" koji kao da proizlazi iz kontinuiranog mazohističkog obreda, nonšalantni doživljaj posipanja pepelom kao da je riječ o oborinama najavljenim u vremenskoj prognozi, čini mi se jedinstvenom odlikom hrvatskog korporativnog žurnalizma.

Sam urednik s tim nema ni najmanjih problema. Po liniji funkcije on ima moralnu konstituciju višestruke ličnosti i time reprezentira karakter medija kojim rukovodi. K tome, mudar urednik zna da mu je najlakše ostvariti se kao podvojena ličnost ako zapravo i nije ličnost. Parafraziramo li čuvenog Georgija Viktorova, koji je pisao o medijskim intelektualcima opće prakse, korporativni novinski urednici su "bića sa svojstvima aktualiteta umjesto integriteta": njihov moralni, intelektualni i politički refleks uvijek je iznad svega aktualan, "trajno trenutan", lišen balasta neposredne prošlosti i neopterećen budućnošću. To znači da su osposobljeni konvertirati na dnevnoj bazi, čak i češće, s lakoćom kakvom se srednjoškolci prepuštaju onaniji.

Glavni je urednik, dakle, zadovoljno trljao ruke nad komentarima koji su generalno kritizirali postupke što ih je osobno činio. Eto ispravnog programa, pomislio je: Slavimo svoje ratne zločince i oštro osuđujmo njihovo veličanje! Naročito mu se svidjelo uvođenje čitave nacije u prostor delikta, jer je svaku eventualnost lakše dočekati uz nekoliko milijuna jataka.

Inače nemam iluzija oko masovnih raspoloženja u pogledu patriotskih zlodjela, ali uvijek mi je sumnjivo p(r)ozivanje kolektiviteta zbog gadosti koje imaju nedvosmisleno autorstvo. Isticanje združene odgovornosti tu je obično alibi da bi se zaobišli oni koji su odgovorni pojedinačno i konkretno. Što je više krivaca u vidokrugu, manja je vjerojatnost da bi netko uistinu mogao biti kriv.

Tvrditi da je "nacija" najvećim dijelom naklonjena onima koji su ubijali nevine u njezino ime postalo je notorno kao konstatirati da je more slano, ali - pa što onda? Trebamo li čašu te presoljene istine u svakoj prilici popiti? Jer prema takvome etičkom kodu i Mirko Norac robija zbog otkupa kolektivnog grijeha, on čami iza rešetaka (praveći djecu i ženeći se samo slobodnim vikendima) iako većina misli da je ubijao s punim pravom, te bi mnogi možda čak bili postupili jednako na njegovu mjestu, samo - pa što onda? Stjecajem okolnosti većina nije bila prisutna one večeri u Gospiću kada je današnji mladoženja starici ispalio metak u glavu. Većina je bila nepravedno odsutna kada je gospođa sa sijedom kosom izustila pitanje: "Sine, zar ćeš me stvarno ubit?"

Tako je i Norčevu ljubavno-saobraćajnu zgodu, bljutavu priču o nacionalnom patniku koji je i pod nepodnošljivim uvjetima pronašao i oplodio ženu svog života, javnom dramom učinilo uredništvo Slobodne Dalmacije, bez obzira što se takvo srcedrapateljno novinsko smeće njenoj publici možda najviše sviđa. Jesu li mediji ti koji se prilagođavaju publici ili se publika prilagođava medijima, tko koga kreira i mijesi, tko koga obezvrjeđuje, pitanja su za drugu vrstu dokolice, naime: nije publika ta koja piše pizdarije po novinama. To rade novinari po zahtjevima svojih urednika.

Posebno ciničan medijski manevar, međutim, jest vrijeđanje publike zbog toga što si odlučio da joj podilaziš. Kritički ošinuti kolektivne sentimente prema ratnome zločincu, nakon što si sam te sentimente otvoreno poticao, predstavlja autohtoni oblik moralizatorske pornografije. Ako je to zavođenje, ono ide u smjeru beskrajnog ponavljanja i mehaničke dosade uz koju nitko ne može biti toliko strpljiv da dočeka klimaks. Ili, sačuvaj bože, katarzu.

Primjer nad kojim se ovdje iživljavam nipošto nije ekscesan, nego tek ilustrira jedno od osnovnih načela ukupne produkcije. Ovoga ljeta hrvatski su mediji tjednima proizvodili euforiju oko povratka u zemlju Zvonka Bušića, osuđenog u Americi na doživotnu robiju zbog terorizma, od čega je odležao 32 godine. Nakon suzama natopljenog rodoljubnog dočeka u zagrebačkoj zračnoj luci, gdje se zapjevala i pokoja ustaška poskočica, novine ne samo što su objavile desetke intervjua s glavnim akterom i svim uzgrednim sudionicima njegova patništva, ne samo što su publiku zatrpale plahtama biografskih zapisa i feljtona o prapočetcima hrvatskog revolucionarnog otpora, ne samo što su donosile iscrpne reportaže s turneje živahnog otmičara aviona po vukojebinama Dalmatinske zagore, nego su izvještavale i o Bušićevu službenom posjetu robnoj kući, gdje je zajedno sa suprugom Julienne kupovao sandale i donje rublje. U isto vrijeme, međutim, u istim su se novinama pojavljivali i kočoperni komentari o bizarnoj hrvatskoj navadi da se teroristima i ubojicama posvećuje enorman medijski prostor.

Nedavno je jedan dnevni list istrgnuo fragmente iz teksta spisateljice Slavenke Drakulić objavljenog u londonskom Guardianu - gdje je ova ukazala na neke fašistoidne elemente hrvatske svakodnevice - uz alarmirajući naslov s osudom da je "poznata književnica blatila domovinu". Uslijedila je uobičajena hajka širokih razmjera, klasičan ovdašnji linč bez zadrške, potom debata o slobodi govora, da bi se javili i glasovi koji su oštro poručivali kako svatko ima pravo pisati što hoće, bez obzira na državotvorne traume i slične trice: takvima je sama fabrikacija "slučaja" mirisala na kožne mantile i staljinističke čistke. Najuzbudljivije je što su ti novinarski glasovi objavljeni upravo u listu koji je generirao temu, ocjenom da je spisateljica, pišući, "blatila domovinu".

Dok traje prisilno umivanje društva dobro je u rezervnom paketu "medijskog sadržaja" koristiti iskaze uopćene groze prema onome što radimo srcem i punim plućima. Scenom dominira ideja spasonosnog patchworka. Prošla su ona vremena kada smo Mirku Norcu iskazivali društvenu zahvalnost dodjeljujući mu generalski čin, službenog vozača i četverosobni stan u elitnom zagrebačkom kvartu, prethodno očišćen od stanara pogrešne nacionalnosti; sada je naša zahvalnost preformulirana u iskreno žaljenje što smo ga - protiv svoje volje - morali poslati na robiju. Parola "Heroj, a ne zločinac" bezbolno je evoluirala u "Heroj, pa čak i zločinac".

I najmanji segment javnoga i političkog života kozmetički se obrađuje u duhu postmodernog cinizma, prema kojem - u pravilno izabranim omjerima - "sve ide", pošto je sve u dovoljnoj mjeri nevjerodostojno i pošto nitko ničemu ne vjeruje. Po istome modelu i onaj tko je do jučer vikao "I ja sam Mirko Norac!" može zasjesti u vodstvo Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava, što bi bio odličan vic da nije prizor iz hrvatske realnosti.

Nakon ratnohuškačke faze, kada su emitirale mržnju i sirovi šovinizam, a zatim pokorno služile Tuđmanovoj diktaturi, sada, u mirnodopskim uvjetima i liberalnom okruženju, hrvatske građanske novine zauzele su nepokolebljivi gard provizorne šizofrenije: općinstvu prinosimo redovite porcije patriotskih svinjarija, potom puštamo dimne bombe s tamjanom, propovijedi o tome kako svinjarije ne treba činiti, premda nam ne pada na pamet sa svinjarijama doista prestati.

Poneki vrijedni i pametni novinari bivaju uvučeni u to sistemsko ludilo, u lepršavi program sklapanja mraka, zavedeni mogućnošću da ipak kažu ono što misle (pod uvjetom da ne diraju poslodavca i matičnu redakciju) i tako osiguraju iluziju autorske autonomije i distance. No to je samo uzaludno traganje za utjehom.

Ovdje se, naime, ne radi o tome da novine - preuzimajući pluralno poslanje parlamenta - iznose nekoliko suprotstavljenih mišljenja i ostavljaju publici da se opredijeli za ono koje želi. Radi se o tome da hoćeš ili nećeš činiti nešto što bi u civiliziranom ambijentu, za koji se nominalno zalažeš, trebalo biti moralno neizdrživo. Hrvatska građanska štampa to definitivno hoće, a to znači da je - u skladu s vladajućom ideologijom, kojoj bezuvjetno služi - skenirala profil poželjnoga hrvatskog građanina, mutanta stasalog u sudaru suvremenosti i tradicije, tj. prisile i potrebe: taj će biti naoružan nacionalističkim strastima, udivljen petparačkim domoljubnim sagama, grijat će se vatricom plemenskog divljaštva i bezobzirnosti, ali će istodobno imati uredno ispeglano odijelo, čak i podrezane nokte, trideset dekagrama gela u kosi i ponizni osmijeh pripremljen za promatrače iz egzotičnih zapadnih zemalja.

Hrvatski građanski mutant - po uzoru na svoju mutantnu građansku štampu - imao bi biti mali tupi fašist, s nekoliko humanističkih pjesmica koje će znati odrecitirati u odgovarajućim prilikama. Ovaj potpisnik nakupio je previše godina da bi se usudio nagađati kako će dalje teći taj razvoj. Pristižu mladi, osim toga, dolaze nove degeneracije.

Zasad je sigurno samo to da se Mirko Norac ženi. Vremenom ćemo doznati koliko će iz tog braka proisteći civilnih žrtava.

2008
- Reč 77/23 - Siva zona ljubičice bijele
- 10.10. - Mutant u svatovima
- 21.10. - Marketing na vlasti
- 09.11. - Para-faktografija